1. Što znači prepustiti djetetu njegovu osobnu odgovornost i zašto je to važno?
Ako pod osobnom odgovornošću djeteta razumijevamo da dijete zna što želi ili ne želi, zna kako se osjeća i što mu treba, važno je da to roditelj prepoznaje i uvaži. Osobna odgovornost djeteta ovisi o razvoju i dobi djeteta, ona “raste“ zajedno s djetetom.
Kada roditelj djetetu prepušta njegovu osobnu odgovornost daje mu priliku da se osamostaljuje i uči o svijetu te da razvija osjećaj samopouzdanja, odnosno, omogućuje mu da iskusi kako nešto može i zna samo učiniti. Prepuštanjem djetetu vlastite odgovornosti roditelj uz samopouzdanje potiče i izgradnju djetetovog samopoštovanja. Kroz potvrdu odrasloga djetetovoj kompetenciji i kroz vjeru u njega, ono i samo sebe vidi kao biće vrijedno ljubavi i povjerenja.
Preuzimanjem na sebe djetetove odgovornosti odrasli mu oduzima priliku da stvori osjećaj povjerenja u svoje sposobnosti, a na dubljoj, psihološkoj razini, poručuju da nije „dovoljno dobro“.
Ono što djetetu treba kako bi zadovoljilo svoju potrebu za ovladavanjem znanjima i vještinama (za kompetencijom) je da roditelj ne preuzima odgovornost djeteta u svoje krilo, već da mu daje priliku kad god je to moguće da ono odlučuje o stvarima o kojima je sposobno odlučivati (kada je gladno, žedno, kada mu je hladno, s čim se želi igrati, koje prijatelje će imati…). S odrastanjem i stjecanjem iskustva krug odgovornosti djeteta postaje sve veći i u vremenu dostiže odgovornost odrasle osobe.
Na primjer, roditelji se često ljute na djecu što su zaboravila ključeve, knjigu itd., ali im istovremeno nisu dali priliku da postanu odgovorni za vlastite stvari. Ako ih mi odrasli neprestano podsjećamo na ključeve i umjesto njih stavljamo u torbu, ili ih “za svaki slučaj“ OSTAVLJAMO kod susjede, ne dajemo im mogućnost da sami preuzmu odgovornost, a poruka je “TI TO NISI U STANJU“. Ako pak dijete iskusi situaciju u kojoj je zaboravilo uzeti ključeve i ne može ući u kuću te treba čekati da netko dođe kući da bi otključalo vrata stana, u idućoj prilici će se vjerojatno pobrinuti da uzme ključeve. Naučit će biti odgovorno iz „prirodnih posljedica“ koje su se dogodile jer je zaboravilo ključeve. Važno je napomenuti kako posvojena djeca mogu teže prihvaćati preuzimanje osobne odgovornosti, bilo zbog nedostatka iskustva (npr. moguće je da nikada nije bilo u prilici imati ključ i zaključati „svoj dom“ i slično) tako da roditelji prije poticanja djeteta da bude odgovorno za neke „uobičajene“ situacije iz svakodnevnog života treba saznati o tome te onda brižno uz vođenje djeteta potaknuti njegovu samostalnost.
2. Što se događa kada roditelj preuzme djetetovu odgovornost na sebe?
Roditelji ponekad obavljaju stvari/ zadatke umjesto djeteta. Uzimaju djetetovu odgovornost i odlučuju kada je dijete gladno, žedno, kada mu je hladno i ne poštuju odluku djeteta kada npr. kaže ili pokaže “Ne, sada nisam gladan“ ili „Vruće mi je“, a mama mi ne da da skinem vestu jer ona “zna“ da mi je hladno.
Kada je dijete veće, ponekad roditelji obavljaju njegove poslove. Npr. posuđuju knjigu u knjižnici za dijete, čitaju lektiru za njega, prekidaju svoj posao da bi djetetu od 7 godina dali vodu kad je žedno. Djetetu koje se zna samo obući oblače itd. Na taj način roditelj ne daje djetetu da razvija samostalnost i da se razvija. Posljedično, dijete ne uspije zadovoljiti dvije od tri temeljne psihološke potrebe: za samostalnošću i uspješnošću.
Kad odrasli nisu dovoljno osjetljivi da prihvate djetetove potrebe i granice, oni djetetu nameću ono što oni misle da mu treba i na taj način narušavaju integritet djeteta. Tako dijete da bi surađivalo može postati pasivno. Nešto veća djeca mogu se umjesto pasivnosti početi boriti za sebe pa ih odrasli proglašavaju buntovnim. Neka djeca u tom nastojanju postaju agresivna.
Ipak, treba imati na umu da su posvojena djeca često živjela u domu ili u obitelji gdje su se morala vrlo brzo osamostaliti i brinuti o sebi (samostalno jesti, oblačiti se, brisati guzu) iz razloga što često odrasli koji su brinuli o njima nisu imali dovoljno vremena za dijete. Kada dođu u obitelj posvojitelja djeca mogu početi pokazivati regresiju u ponašanju i „ zaboravljati“ već naučeno. Tako npr. dijete koje je samostalno jelo i ima 4 godine želi da ga hranite ili dijete koje se samo oblačilo želi da ga oblačite. Ovo je potpuno normalno i zapravo daje djetetu mogućnost da proživi propušteno. Ovo je važno za dijete jer se tako povezuje s vama. Dajte mu to iskustvo bez straha da ćete ga razmaziti. Možete mu reći da znate da to zna sam napraviti, ali vidite koliko mu je važno da mu vi pomognete pa ćete to učiniti. S vremenom će se ovi zahtjevi smanjiti i nestati.
3. Znači li osobna odgovornost da zapravo djetetu trebamo prepustiti da bude sve kako ono želi?
Ne, to nikako nije dobro. Osim što je važno da mu roditelji daju mogućnost da u skladu sa svojom dobi i razvojem odlučuje i preuzima odgovornost, djetetu je važno usmjeravanje i podrška roditelja.
Što to zapravo znači?
Kada dijete kroz svoje ponašanje pokazuje prema roditeljskim i opće društveno prihvaćenim normama pozitivna ponašanja, roditelj treba reagirati na njih na način da ih primijeti i time potakne. Ovdje se često roditelji uhvate u zamku općenitog govora: „Super! Bravo!“, a djeca ne znaju što je „Super!“ i što je „Bravo!“, ali vide da su roditelji zadovoljni nečim. Važno je djetetu reći točno čime smo zadovoljni, npr.: „Sviđa mi se što si Maji dala da se igra s tvojim igračkama, vidiš kako je vesela!“, umjesto: „Super, kako si ti dobra djevojčica!“ bez da je dijete razumjelo što je to dobro učinilo.
Ono što je jako važno je da se djetetu govori o situacijama i ponašanju bez procjenjivanja je li samo dijete dobro ili loše.
4. Što da učinim kada se dijete ne ponaša kako očekujem?
Kada se dijete ponaša na način koji nije u skladu s roditeljskim i opće društveno prihvaćenim normama, važno je dijete usmjeriti na način da mu ukažemo kako navedeno ponašanje nije u skladu s očekivanjima, ali je izuzetno važno djetetu reći i što umjesto toga očekujemo.
Npr. kada dijete u čekaonici kod liječnika uzme autić i zabija ga u vrata možemo mu reći: „Nemoj nabijati tim autićem!“, dijete će vjerojatno nastaviti s aktivnošću ili neće, ali neće znati zašto je to neprihvatljivo. Ako mu pak kažemo “S autićem se ovdje možemo igrati polako na stoliću, a kad izađemo van moći ćeš ga voziti po igralištu. Doktorica radi iza ovih vrata i u njih se auto ne smije nabijati.“, djetetu smo dali neku alternativu i povratnu informaciju. Kada je dijete manje možemo mu preusmjeravati ponašanje, npr. uzmemo autić, stavimo ga na stolić i pokažemo kako se igrati njime.
Posvojena djeca su često imala iskustvo odbacivanja pa se ponekad događa da podsvjesno iskazuju ponašanja koja su neprihvatljiva ne bi li ponovili jedino iskustvo koje imaju u svom životu- odbacivanje. Ovo zvuči nevjerojatno, ali je istinito i često to vidimo u praksi. Vi kao roditelji možete biti sigurni da će se ova ponašanja s vremenom smanjiti, ali će trebati puno strpljenja i upornosti. Ukoliko budete uporni i otporni na teška ponašanja djeteta te osvijestite da to dijete “ne radi vama“, ono će, kad bude sigurno da ga i vi nećete odbaciti, takva ponašanja smanjiti.
5. Puno puta sam čula da se dijete ne treba kritizirati. Pa zar mu treba govoriti samo lijepe stvari? Kako ćemo onda ispraviti one loše?
U situacijama kada se dijete ponaša na neprihvatljiv način roditelji ponekad kritiziraju dijete tako da to utječe na njegovu ličnost. Npr. posramljuju dijete pa mu kažu: „Sram te bilo kako si tako zločest!“ i pri tom su jako ljuti. Dijete često ne zna kakvo bi trebalo biti, a ovakvim posramljivanjem dobije poruku da s njim nešto nije u redu i počinje osjećati sram zbog svog postojanja. To je čest uzrok kasnijih neuroza. Razvija se osjećaj da onakav kakav jesam nisam vrijedan i da bi bio vrijedan moram postati netko drugi- onakav kakvim me zamišlja roditelj koji me posramljuje. Autentična osoba se sakrije iza „zida“ i dijete se ne osjeća dobro u svojoj „koži“.
Zato je osobito važno da nikad ne procjenjujemo djetetovu osobnost već da govorimo o ponašanju djeteta i situacijama u kojima je napravilo nešto što nije prikladno situaciji te mu damo mogućnost da napravi drugačije.
Npr. ako se dijete pregurava u parku i odguruje drugu djecu, umjesto da mu kažemo „Kako si zločest, sram te bilo...“ i nastavimo ga kritizirati, možemo mu reći: „Vidiš da svi čekaju u redu za spuštanje, ovdje se nitko ne smije gurati. Stani i ti u red i pričekaj.“
Na ovaj način smo usmjerili dijete, upozorili ga i rekli što treba raditi. U slučaju da je bio i grub prema drugom djetetu možemo reći: „Druge se ne smije gurati, to ih boli.“ i npr. primjereno pokušati utješiti drugo dijete. Djeca najbolje uče gledajući naše postupke.
6. U nekim situacijama moje dijete uporno traži nešto od mene (npr. da ne sjedne u svoju stolicu za vrijeme vožnje i da dopustim da ostane nevezano) ili ustraje na nekom neprimjerenom ponašanju (udara šakama po vratima kada ne možemo izaći na igralište) do mjere da izgubim strpljenje. Tada mi se čini kako mi ne preostaje ništa drugo osim vikati na dijete kako bi se to ponašanje zaustavilo. Dogodi se i da mu dozvolim to što traži jer ne prestaje protestirati i „moljakati“. Ništa drugo ne pomaže. Znate li vi neki bolji način?
Situacije koje ste opisali i druge slične ovima (kada dijete traži jesti slatkiše i roditelj mu ih da jer dijete odbija jesti išta drugo...) su primjer kada u odnosu roditelj – dijete roditelj svoju odgovornost za dobrobit djeteta stavi u ruke djeteta, koje tu odgovornost nije u stanju ponijeti jer ne zna koje su posljedice… To roditelj koji ima na umu dobrobit djeteta ne smije dopustiti jer je roditeljska odgovornost donijeti odluke koje štite dijete i njegovu sigurnost.
Ovakve situacije je važno prepoznati jer se događa da roditelji misle da na taj način odgajaju samostalnu djecu, a zapravo je istina da odgajaju djecu koja nemaju putokaz o tome što je opasno, što prihvatljivo, a što neprihvatljivo, ne poznaju zabrane i pretvaraju se u osobe koje sve svoje želje moraju odmah i sada zadovoljiti čemu se roditelji često čude i navode kako su im dali da odlučuju o svemu u cilju uvažavanja djeteta. Pritom ne razumiju da djeca puno toga ne znaju i upravo zato im je potrebno vodstvo i usmjeravanje roditelja.
Roditelj u ovim situacijama treba pokazati djetetu da ga vidi i čuje, i da prihvaća to kako se ono osjeća u tom trenutku. Dok je dijete jako uznemireno (možda je na podu i plače ili pokušava udariti roditelja) roditelj treba pronaći načina zadržati svoju smirenost, osigurati da je dijete fizički sigurno i ostati uz dijete. Kada se dijete primiri ili ako dijete riječima izražava svoje nezadovoljstvo, dobro je da roditelj prihvati djetetovo iskustvo i kaže nešto poput „Vidim da bi ti jako želio izići na igralište! Bilo bi super kada bismo mogli ići na igralište kad god poželimo bez obzira na kišu!“ Posebno je korisno da roditelj djetetu opiše što vidi u njegovom ponašanju i na njegovu tijelu: „Vidim kako si se smrknula i stisnula šake!“
Kasnije roditelj može prepričati neko svoje iskustvo kada mu je bilo onemogućeno raditi nešto što je baš želio, pitati dijete što voli na igralištu i pokušati naći neku alternativnu aktivnost i načine kako si olakšati kada trebamo raditi nešto što nam se ne dopada.
Kod posvojene djece važno je također imati na umu njihova ranija iskustva i pažljivo odmjeriti pravila koja ćemo postaviti. Ako dijete tijekom odrastanja nije imalo dovoljno hrane ili se moralo „boriti za slatkiše i grickalice“ s drugom djecom, može mu biti silno uznemirujuća situacija u kojoj roditelj uskraćuje slatkiš prije večere i gdje ono mora „povjerovati“ da će doista taj slatkiš i dobiti nakon večere. U ovoj situaciji može pomoći da slatkiš koji ste namijenili za desert npr. date djetetu na čuvanje ili da ga drži uz svoj tanjur ili na nekom vidljivom mjestu kako bi dijete imalo veći osjećaj kontrole, sigurnosti i tako se umirilo dok nova iskustva u vašoj obitelji ne onemoguće drugačije.
7. Volio bih čuti primjer neke svakodnevne situaciju u kojoj roditelj usmjerava dijete na pravi način!
Zadatak je roditelja da stalno usmjerava dijete pri tom vodeći računa o dobrobiti, sigurnosti i dostojanstvu djeteta. Često je to zahtjevno, ali gradeći odnos s djetetom kroz svakodnevne rutine i aktivnosti roditelj stvara pozitivno okruženje u kojem na različite načine može usmjeravati dijete.
Također, važno je pripremiti dijete na način da mu kažemo što se od njega očekuje u izazovnim situacijama, npr. prije nego idete u grad tramvajem možete mu kratko opisati što ćete raditi, što očekujete i što će se dogoditi ako tako ne bude. Npr., kažete djetetu: „Idemo u grad tramvajem, kad uđemo u tramvaj, ako ima mjesta, sjest ćemo na stolicu zajedno, a ako nema, držat ćemo se za stolicu ili držač. To je jako važno jer bi mogli pasti ako tramvaj naglo zakoči, a mi se ne držimo.“ Možete još dodati koliko ćete se stanica voziti i kako ćete sići itd. Recite mu da se ne možete voziti u tramvaju ako se ne držite, već onda morate sići. Ukoliko dijete u tramvaju pokušava ustati sa stolice i stajati, a pri tom se ne želi držati i uz nekoliko upozorenja to i dalje ne želi, morat ćete ga primiti iz razloga sigurnosti, pa i sići sa tramvaja ako je potrebno. Nakon toga možete reći djetetu da se zbog toga što se nije držalo moglo ozlijediti i da to nećete dopustiti te da drugi puta kada idete tramvajem neće moći s vama. Kad opet budete išli tramvajem, recite djetetu da sada idete bez njega, a kada ono odluči da će se ponašati u skladu s pravilima u tramvaju- držati se, da onda možete drugi puta voditi i njega. Izrazito je važno da ne vrijeđate dijete, ne govorite da ono nije dobro, već da govorite o njegovim postupcima. Možete djetetu reći: „Vidim da želiš stajati i ne držati se, ali to je jako opasno, možeš pasti i ozlijediti se i ja to neću dozvoliti.“ Ovime uvažavate dijete jer ne omalovažavate njegovu želju, ali mu jasno dajete do znanja da ju nećete ispuniti i da je to opasno. To se može primijeniti na brojne druge situacije.
Imajte na umu da posvojena djeca često nemaju dovoljno iskustava i brojne situacije su im nove. Izuzetno im je važno najavljivati što će se događati jer im to daje predvidivost koja je preduvjet da se osjećaju sigurnima.
8. Čija je odgovornost razgovor o biološkom porijeklu djeteta? Moje dijete nikad ne pita o svojoj biološkoj obitelji? Znači li to da ga ne zanima? Trebam li ja nešto učiniti i uzimam li onda na sebe njegovu odgovornost...ili?
Važno je znati da je roditelj odgovoran za odnos koji ima s djetetom po pitanju biološke obitelji djeteta. Svaki posvojitelj je upoznat s činjenicom kako je važno s djetetom razgovarati o biološkoj obitelji jer je ona dio identiteta djeteta. Izbjegavanjem razgovora o biološkom porijeklu djeteta dijete dobiva poruku da ukoliko želi ostati u odnosu sa svojim roditeljem/ posvojiteljem, pitanja i razgovor o biološkoj obitelji treba izbjegavati.
Dijete prima poruku da njegovo porijeklo predstavlja problem i da s njim nešto nije u redu. NE OSJEĆA SE DOBRO U SVOJOJ KOŽI.
Ponekad roditelji/ posvojitelji kažu kako njihova djeca ne žele razgovarati o toj temi. Upravo treba naglasiti da ako je situacija takva, opet je roditelj/ posvojitelj taj koji je odgovoran da na različite načine potiče razgovor o temi. Ponekada se može dogoditi, da zbog vlastitog straha, zapravo roditelj podsvjesno ne želi razgovarati o biološkoj obitelji djeteta- što dijete prepoznaje i zapravo surađuje s roditeljem na način da izbjegava razgovor. Ovo se događa neverbalno i roditelj često ovoga nije svjestan. Ono što možete učiniti je da se zapitate je li vas strah i što vam može pomoći da prevladate taj strah?
