1. Kada s djetetom početi razgovarati o biološkoj obitelji i posvojenju? Kada je najbolje započeti s objašnjenjima o posvojenju?
S djetetom treba razgovarati o posvojenju od trenutka kada postanete obitelj. To treba činiti često i na različite načine.
Nema savršenog vremena u kojem djetetu treba reći da je posvojeno. Dobra prilika za uvođenje razgovora o posvojenju je doba kada dijete počinje pitati o svome rođenju. Stručnjaci smatraju da se o posvojenju djetetu može govoriti i u vrlo ranoj dobi te savjetuju da se riječ posvojenje što ranije počne koristiti. Tema posvojenja tako ulazi i u život posvojitelja i u djetetov život kao njegov prirodni dio - što i je! Čak i kada dijete ne razumije u potpunosti priču koju mu pričate, većina djece voli slušati priče, topao i umirujući glas roditelja.
Prenošenje djetetu njegove priče o posvojenju u ovoj ranoj dobi može pomoći posvojiteljima da se bolje upoznaju s jezikom posvojenja i djetetovom pričom o rođenju. S vremenom će dijete bolje razumjeti priču i postavljati više pitanja. U tome vam mogu pomoći i različite slikovnice na ovu temu.
2. Što kada mi dijete postavi pitanje koje u meni izazove neugodu i/ili za koje ne znam na koji način bi bilo najbolje dati odgovor?
Uvijek treba uzeti u obzir da je svaka obitelj i svaka situacija različita. Kada vas neko pitanje zatekne, mudro je dati si vremena i osluhnuti svoje osjećaje, misli i brige koje nam se javljaju. Ako je tu i drugi roditelj podijeliti svoja razmišljanja s njim i pozvati ga da podijeli svoja s vama. To može pomoći da istražite što je to što vas zadržava da s djetetom podijelite informaciju.
U trenu kada vam dijete postavi pitanje možete se nasmiješiti i reći nešto poput „To zvuči kao doista važno/ zanimljivo pitanje, pričekaj da……i onda možemo sjesti i razgovarati o tome“.
Možete reći i kako u ovom trenutku ne znate odgovoriti na to pitanje i kako ćete se pobrinuti da nađete odgovor. Važno je da onda nakon što se priberete, umirite i konzultirate oko odgovora (iz dostupne literature, u razgovoru sa stručnjakom ili s nekim iz obitelji, prijateljima…) doista i odgovorite djetetu na pitanje.
3. Moje dijete ima 9 godina i pita me zašto me biološka majka ostavila? Trebam li podijeliti i teške detalje poput zanemarivanja i zlostavljanja?
Djeca te dobi spremna su za dublje razgovore o događajima iz svojega života, o razlozima za posvojenje i osjećajima koji prate posvojenje. U tom razdoblju roditelji trebaju pokazati mnogo razumijevanja, podrške, strpljenja i spremnosti da se nose s djetetovim, ali i sa svojim osjećajima. Teške detalje nikada nije lako podijeliti, no i oni su dio djetetove životne priče i najbolje je da ih čuju od vas. Ponekad roditelji misle da će ih dijete lakše razumjeti ako je starije, no zapravo, tinejdžerima, obzirom da su u osjetljivoj dobi po pitanju osobnoga identiteta, nove neugodne informacije može im biti teže čuti i prihvatiti nego mlađoj djeci. Kada dijete dozna informaciju u nešto ranijoj dobi, „imat će vremena“ do razdoblja adolescencije proraditi ono što čuju i manje je vjerojatno da će se intenzivnije brinuti hoće li i oni uraditi isto ili osjećati sram.
Ipak, treba uzeti u obzir koliko detalja ćemo podijeliti s djetetom. Vrlo malom djetetu možemo odgovoriti: „Zato što nije mogla brinuti o djeci“. Kako dijete bude bilo starije i moglo shvatiti više, dodavat ćete više detalja. Teške informacije poput zlostavljanja i zanemarivanja najbolje je reći u vrijeme kad se već formirao identitet, dakle u kasnoj adolescenciji (18, 19 godina).
Treba očekivati da će se pitanja o biološkoj obitelji, pa tako i ona teška, pojavljivati više puta kroz vrijeme i da će dijete tražiti sve podrobnije informacije. Roditelj od početka treba davati realistične odgovore i postepeno, ovisno o djetetovoj kognitivnoj i emocionalnoj dobi, dodavati ono što zna. I da, odgovori će vjerojatno zaboljeti (rastužiti, naljutiti...) dijete, no uz roditeljevu podršku u tim teškim trenucima (biti uz dijete i fizički i psihički ostati na tom teškom mjestu) to je za dijete iscjeljujuće iskustvo. To je ujedno djetetu i prilika za ‘reprogramiranje’ obrasca privrženosti prema sigurnoj - iskustvu iz kojeg dijete stvara sliku o sebi kao vrijednom, roditelja kao dostupnog i svijet kao sigurno mjesto... Dijeliti s djetetom njegove teške trenutke svojom prisutnošću i ohrabrivanjem produbljuje odnos. Vi kao roditelji tako imate priliku odabrati način na koji ćete ispričati priču i pružiti djetetu sigurno mjesto da doživi i istraži sve svoje osjećaje i razmišljanja uz potrebnu podršku.
4. Moja četverogodišnja djevojčica, koja je u našu obitelj došla s 7 mjeseci, pitala me nekoliko puta u igri za ime svoje biološke majke. Pitam se trebam li joj reći? Brine me da će ono što čuje podijeliti s više ljudi nego bismo mi to željeli.
Obzirom na dob djevojčice, čini se malo vjerojatno da je njezin interes za imenom usmjeren na dublje istraživanje svoje biološke obitelji i činjenice posvojenja i stoga bi najbolje bilo dati joj kratak i jednostavan odgovor primjeren dobi: reći joj ime i nastaviti dalje s igrom, nekom drugom aktivnošću ili pričom. Općenito rečeno, ukoliko dijete postavi pitanje treba mu na njega odgovoriti sukladno dobi i sposobnosti razumijevanja, a u ovoj dobi objašnjenje mora biti jednostavno.
Ukoliko ipak još uvijek niste spremni podijeliti informaciju s djetetom važno je ne izmišljati druga imena. Dobro je i pokušati ispitati što dijete doista zanima - jer ponekad dječje pitanje u sebi nosi neko drugo pitanje. Ponekada djeca misle da je biološka majka prava majka - tada treba reći nešto ovako: “Ja sam prava majka, a majka koja te rodila nije mogla brinuti o djeci te je brigu prepustila meni”.
Vaše dijete može vas pitati i ovo: "Kako je izgledala mama koja me rodila?" Vi to uglavnom nećete znati, možete reći: "Ne znam, ali vjerujem da je imala lijep osmijeh kao ti" ili "lijepe plave oči kao ti" ili "da je pjevala lijepo kao ti". Važno je da se poveže neka pozitivna osobina djeteta s biološkom majkom i da se djetetu pošalje poruka da ste otvoreni za iskren i otvoren razgovor te da prihvaćate djetetovu prošlost.
Posvojeno dijete u igrama nerijetko preuzima glavnu ulogu izgubljenog djeteta, a odrasla osoba uključena u igru može preuzeti ulogu majke koja traži i pronalazi svoje dijete. Kroz takvu igru dijete može nesmetano iskazati svoj strah od toga da bude ostavljeno ili izgubljeno. Uloga majke doprinosi djetetovu osjećaju da ima osobu koja se želi i može brinuti za njega. Te su igre izrazito važne za dijete i treba im pokloniti dovoljno pažnje, vremena i prostora. Ako dijete započne igru samo, budite tihi promatrač. Kada vas pozove u igru, prihvatite uloge i upute koje vam daje.
5. Moje dijete kreće u školu/vrtić, trebam li s njima podijeliti da je dijete posvojeno?
Svakako bi bilo dobro podijeliti ovu i druge važne informacije s djetetovom učiteljicom/odgojiteljicom i stručnom službom. Odgajatelji, učitelji i stručni suradnici u školama i vrtićima mogu pružiti veliku potporu. Roditelji mogu odgajatelje i učitelje uputiti u specifičnosti posvojenje te ih upoznati s potrebama svoga djeteta, naročito s onim potrebama u razdoblju prilagodbe- tako će bolje razumjeti situaciju i svoj će pristup moći bolje prilagoditi djetetu.
U situaciji kada dijete samo podijeli s vršnjacima da je posvojeno, učiteljica/odgojiteljica može tada s cijelim razredom/grupom razgovarati o različitim obiteljima i načinima osnivanja obitelji ili može prilagoditi neki (nastavni) sadržaj kako dijete ne bi bilo nepotrebno izloženo nekim, za njega, neugodnim situacijama. Ono što se svakako može zatražiti je da se u ime čuvanja privatnosti djeteta ove informacije ne dijele s cijelim razrednim vijećem i drugim djelatnicima škole/vrtića. Ukoliko bude potrebno stručni suradnik tu će informaciju podijeliti samo s onom osobom za koju procijeni da je to potrebno.
