Kroz taj proces započinje zajednička priča čiji će rezultat biti njihov specifičan oblik povezanosti, jedan svijet za sebe spram ostalog društva. Specifičnost uspostavljanja privržene veze između posvojitelja i njihovog posvojenog djeteta je u tome što se ona ne uspostavlja „od nule“, netom što je dijete napustilo majčinu utrobu (kao kod biološkog roditeljstva), već je dijete prije posvojenja doživjelo svoja prva iskustva stvaranja privrženosti s biološkim roditeljima i/ili s drugim osobama koje su o njemu skrbile. Ta rana iskustva stvaranja privrženosti s primarnim skrbnikom kod posvojene djece su mahom bila nepovoljna. Naime, briga o djetetu po rođenju odvija se kroz komunikacijski proces, razmjenu signala i ponašanja između roditelja i djeteta, tijekom kojeg se razvija privrženost, vrlo snažna emocionalna veza.

Sigurna i nesigurna privrženost

Kada dijete iskusi da je roditelj tu uz njega, prepoznaje njegove potrebe i spreman ih je zadovoljiti u situacijama kad se ono osjeća ugroženo, iskusit će sigurnost i ljubav te će se kod djeteta razviti sigurna privrženost i pozitivna percepcija sebe i drugih. Ako su iskustva djeteta s roditeljem koji vodi brigu o njemu pouzdana, ono razvija iskonsko povjerenje, što odgovara uvjerenju „sve će biti dobro“. Na temelju takvog „primarnog“ iskustva s roditeljima, s temeljnim osjećajem sigurnosti, dijete druge osobe doživljava kao dostupne kad su mu potrebne i kao one s kojima može biti blisko. Taj djetetov prvi odnos s primarnim skrbnikom utječe na njegov doživljaj sebe (je li vrijedno ili ne), na doživljaj drugih ljudi te na povjerenje u svijet oko sebe. Rana djetetova iskustva utiskuju se u njegovu mozgu i oblikuju mentalne reprezentacije, mape, kojima se služi za daljnje putovanje kroz život. Djeca s takvim iskustvom sigurne privrženosti ne nalaze se među djecom koja se posvajaju.

Ako dijete doživljava roditelja kao nedostupnog, odbijajućeg ili nezainteresiranog za njegove potrebe i ukoliko se takvo iskustvo ponavlja, to može biti izrazito uznemirujuće za dijete i dugoročno štetno jer ono ne nalazi sigurnost i svijet doživljava nepouzdanim. Na temelju takvog iskustva razvija se jedan od oblika nesigurne privrženosti.

Posvojenoj djeci zajedničko je to što većina njih ima negativna iskustva od strane bliskih odraslih osoba koje su o njima brinule, bilo zbog toga što su bile sporadično dostupne i nedosljedne u odgovaranju na njihove potrebe ili pak odbacujuće (pa je dijete pokušavalo preživjeti bez podrške i brige odraslih).

Gubitak, tugovanje i nepovjerenje

Osim neodgovarajuće, nedosljedne brige roditelja, svako posvojeno dijete je doživjelo odvajanje i premještanje iz svojih obitelji u dječje ustanove ili u udomiteljske obitelji. Bez obzira kako loše bile prilike u kući, dijete je razvilo neki oblik privrženosti (makar nesigurne, ili nekog oblika poremećaja privrženosti!) i odvajanje će za njega predstavljati gubitak i biti popraćeno tugovanjem. Izmještanjem djeteta iz primarne obitelji prekinuta je izgradnja privrženosti s roditeljima, a često i s drugima koji su o njemu brinuli i s kojima je prirodno težilo uspostaviti tu vezu. Posebno je nepovoljno iskustvo djeteta koje je više puta mijenjalo smještaj (iz ustanove u ustanovu ili iz jedne u drugu udomiteljsku obitelj), jer se sa svakim novim smještajem kapacitet za privrženost smanjuje te se razvija osjećaj iskonskog nepovjerenja. To se može očitovati u brojnim svakodnevnim životnim situacijama i gotovo redovito onda kada je dijete suočeno sa nekim socijalnim zahtjevima za prilagođavanjem, koji su “razumljivi sami po sebi” (traženje da napiše domaću zadaću, odlazi redovito u školu, ne razbija predmete kada se naljuti… i sl.). Dijete koje se naučilo preživjeti bez pomoći drugih, oslonjeno samo na sebe, koje je samo određivalo svoja ponašanja te uspostavilo održavanje vlastite vrijednosti neovisno o drugima, takve zahtjeve vidi kao svoju predaju roditelju (riskira uspostaviti povezanost i usklađenost i potom napuštanje) pa ono pruža aktivan i vrlo dinamičan otpor. Aktivira se djetetov obrazac ponašanja „borba-ili-bijeg“ kao oblik preventivnog distanciranja od drugih koji bi ga ukoliko se odnos uspostavi, ponovno mogli povrijediti.

Obrazac privrženosti koji je dijete razvilo u svom prvom odnosu ono donosi sa sobom i u kasnije odnose te je posvojiteljev zadatak da toga bude svjestan i osigura djetetu drugu priliku gdje će u odnosu s njim–roditeljem (koji je osjetljiv na djetetove potrebe i spreman na njih odgovarati) dijete osjetiti ljubav, njegu, pažnju, vođenje i biti uvaženo i podržano baš onakvo kakvo jest. Djetetu često treba dosta vremena (ponekad i više godina!) da bi povjerovalo i prihvatilo novo iskustvo (jer je razvilo iskonsko nepovjerenje u dobre namjere drugih!!!) unatoč tome što mu je ugodno. Stoga može pružati otpor prema nastojanjima roditelja sve dok se dovoljno puta ne ponove povoljna iskustva i to u različitim situacijama.

Posvojitelji mogu bolje razumjeti djetetovo ponašanje u sadašnjosti ako znaju da nepovoljna životna iskustva nisu samo neugodni događaji koji su se dogodili u djetetovoj prošlosti, ona su i otisci koje je to iskustvo urezalo u djetetov um, mozak i tijelo. Ti otisci ostavljaju i neprekidne posljedice na to kako dijete proživljava situacije u sadašnjosti. Ranija djetetova nepovoljna iskustva znaju njegov mozak (posebno njegov alarmni sustav) učiniti izrazito osjetljivim pa ono može „eksplodirati“ (ući u mod borbenosti) ili se potpuno povući, čak i na najsitnije znakove odbijanja (ako ga ono takvim vidi) ili roditeljevog ponašanja koje procijeni „opasnim“. Ta djetetova procjena nije povezana sa „ovdje i sada“, već dolazi iz „tamo nekad ranije“. Primjerice, kada roditelj želi zagrliti svoje dijete i masirati mu tijelo da bi se opustilo (što je većini djece ugodno iskustvo samo po sebi), to iskustvo „sada“, može biti okidač za neki neugodni događaj iz prošlosti (ponavljajući neugodni/bolni dodir) te aktivirati djetetov emocionalni mozak (koji ima izmijenjenu percepciju rizika i osjećaja sigurnosti) i reakciju odbijanja. To naravno roditeljima može biti izrazito teško primiti i nositi se s tim. Mogu se osjetiti nekompetentnima i neuspješnima pa čak i očajnima, jer rade „najbolje što mogu“, a dijete to odbija.

Komunikacija koja gradi sigurnu privrženost

Ohrabrujuća za roditelje posvojitelje i za njihovo dijete su novije znanstvene spoznaje koja kažu kako se djetetova „zaglavljenost u prošlim iskustvima“ može promijeniti ako doživi iskustvo privržene, usklađene veze s drugom osobom. Ta se veza, kako smo već ranije istaknuli, uspostavlja kroz komunikaciju.

U zajedničkom, svakodnevnom iskustvu, koje roditelj i dijete tek ispisuju, roditelj sa svojim djetetom komunicira na različite načine. Ovdje vas želimo upoznati s tri vrste dijaloga koje svaki roditelj vodi sa svojim djetetom u želji da odgovori na djetetove temeljne psihološke potrebe, kao i zbog potrebe samog roditelja da se poveže sa svojim djetetom i produbi taj odnos.

Emocionalni dijalog

Prvi uvjet, zapravo ključ, da bi se ta duboka veza u vremenu ostvarila je uspostava emocionalne komunikacije (dijaloga) s djetetom. U toj komunikaciji roditelj je prisutan u odnosu s djetetom, vidi i čuje dijete i to što mu dijete signalizira (riječima i govorom tijela) te potvrđuje to djetetu tako što mu izgovara ono što opaža, na primjer: „ Sav si ozaren, lice ti je nasmiješeno i činiš mi se jako zadovoljan.“ Ili „ Obrve su ti se podigle i namrštile, a šake stisnule. Izgledaš mi ljuta. Teško je kad se dogodi nešto što nikako nisi željela“. Osim što „vidi“ dijete, roditelj i slijedi dijete, prilagođava se i emocionalno usklađuje s njim i što je jako važno- reagira u skladu s tim.

Ovaj dijalog razvojno dominira u prvim mjesecima života i slijedi unutrašnji razvojni sat koji određuje zadatke i vještine koje je u nekom razvojnom razdoblju važno obaviti da bi se mogli razvijati dalje i obaviti idući zadatak. Temeljni razvojni zadatak djeteta u dobi od rođenja do 6 mjeseci života je da „uči postojati“, što uključuje zadovoljavanje svojih potreba (za hranom, bliskošću, sigurnošću, dodirom i njegom....), pri čemu je potpuno ovisno o drugima. U ovoj fazi dijete prikuplja energiju i snagu u potrebnoj količini, kako bi ubuduće bilo u stanju činiti. Zato tada roditelji rade (hrane, presvlače, miluju, otklanjaju bol....) i misle za dijete i osiguravaju mu to što mu treba. Ponašajući se tako šalju poruke: drago mi je što te imam, važan si mi, ti pripadaš ovdje, volim te (baš tebe) i o tebi brinem dobrovoljno, uživam biti s tobom.

Kod značajnog broja djece koja se posvajaju taj razvojni zadatak nije obavljen na vrijeme ni na zadovoljavajući način. Međutim, kako razvoj nije linearan već cikličan (što znači da ide u krug i da se ciklusi ponavljaju) ono što nije obavljeno u „pravo vrijeme“ može se nadoknaditi u nekoj budućoj fazi i to planski. Dakle, kada znamo gdje je nastao zastoj onda ga je važno savladati. Primjerice ako je vaše dijete staro osam godina, a nije dobilo priliku „postojati“ u svojoj prvoj razvojnoj fazi nužno mu je to iskustvo postojanja osigurati sada, kroz emocionalni dijalog s vama, dakle sada, u drugim okolnostima u odnosu na njegove prvotne okolnosti. Makar vam može biti neobično tako njegovati starije dijete ne odustajte od toga već pronađite način koji će djetetu i vama biti ugodan. Osmogodišnje dijete možda neće željeti da ga ljuljate u krilu (a možda i hoće!!!), no vjerojatno će rado prihvatiti hranjenje čokoladicom iz vaše ruke dok zajedno ležite i gledate zvjezdano nebo te upoznajete na kojem je položaju pojedina zvijezda. Ili osjetiti vaš njegujući dodir na čelu, kada je bolesno, a vi mu osim toplomjerom, mjerite vrućicu rukom.

Spoznajni dijalog

U drugoj razvojnoj fazi, fazi gdje je bitno „raditi/činiti“, a koja se događa od 6 do 18 mjeseca života, djetetov svijet se ostvaruje kroz aktivnosti istraživanja. Ono želi vidjeti kakav je svijet koji ga okružuje. Želi ustati, kretati se, mirisati, okusiti, dodirnuti. Želi različite stimulacije. Napominjemo da dijete, koje u prvoj fazi „postojanja“ nije dobilo odgovore odraslih koji su mu trebali da bi se ispunio energijom, otežano ulazi u fazu „činjenja“, slabo istražuje svijet i slabije razumije svijet oko sebe. Dijete svijet ne može razumjeti bez bliske osobe koja daje smisao i objašnjenje djetetovom neposrednom iskustvu. Nužno je uspostaviti spoznajni dijalog.

Primjerice, kada dijete osjeti neki miris ono ne zna što to miriše niti miris može opisati, tada je važno da bliska odrasla osoba u interakciji s djetetom da značenje tom iskustvu: „Osjećaš li kako slatko miriše ova juhica od žute tikve i kako se cijelom kućom širi miris ove ribe koja se prži. Kakav ti je taj miris? Je li ugodan? Meni miriše na more.“ Opisivanjem i davanjem značenja djetetovom istraživačkom iskustvu uz spontano dodavanje još nekih informacija, odrasla osoba proširuje djetetov svijet. Ključno je da se ovakvo „podučavanje“ djeteta odvija u zajedničkom vremenu s djetetom, u prirodnim situacijama (u šetnji, kupovini, na igralištu, u kazalištu lutaka...), gdje roditelj prati i prepoznaje što to dijete zanima i onda slijedi dijete i posreduje u njegovom upoznavanju onoga što mu je privuklo pažnju. Djeca koja su prije posvojenja, svoje prve godine, provela u ustanovi često neće imati znanje, niti o nekim uobičajenim kućanskim predmetima (npr. perilicama za posuđe i rublje, glačalu....), niti poslovima (spremanje obroka, slastica) pa će roditelj imati puno prilika provesti s djetetom vrijeme u za njega novim iskustvima, koja će mu učiniti bliskima i poznatima.

Roditelji su pozvani nadoknaditi propušteno u upoznavanju svijeta i potaknuti kod njega razvoj istraživačkog ponašanja. U tom cilju nužno je provoditi vrijeme s djetetom i osigurati puno prilika za nova i različita iskustva te im davati značenje kako bi dijete razvijalo svoju spoznaju. Roditelj bi djetetu trebao slati poruke: „Smiješ istraživati, a ja ću te zaštiti“, „Možeš koristiti sva svoja osjetila kada istražuješ“, „Volim te promatrati i sudjelovati u tvom istraživanju i učenju.“

Usmjeravajući dijalog

U trećoj (od 1-3 godine), četvrtoj (3-6 godina) i petoj (6-12 godina) razvojnoj fazi, uz podršku ostalim zadatcima, specifičnima za svaku razvojnu dob, roditelj je pozvan usmjeravati svoje dijete jer ono ne zna, nema iskustva ili ne razumije situacije u kojima se nađe, pa je zbog toga u opasnosti i prelazi granice drugih osoba u okruženju. Uspostavljanjem samoregulacije dijete postaje sposobno prilagođavati se vanjskom svijetu, no to može postići tek u interakciji s odraslom bliskom osobom koja ga u tome podržava, vodi.

Odrasli podučava dijete kako bi ono razvijalo vještine i kapacitet za nošenje s izazovnim situacijama, frustracijama, emocionalnim olujama koje dijete mogu izbaciti iz kontrole (uspostavlja se usmjeravajući dijalog). Roditelj pomaže djetetu shvatiti kako obuzdati porive, kontrolirati emocije, razmišljati o posljedicama, donositi promišljene odluke i još puno toga (tako pomaže stvaranju veza u mozgu koje razvijaju vještine za bolje odnose, bolje mentalno zdravlje).

Neka posvojena djeca teško će prihvaćati usmjeravanje od strane roditelja, ponašati će se odbojno prema uobičajenim i “normalnim” odgojnim strategijama (opet zbog negativnih ranijih iskustava, odbojno ponašanje je izraz djetetove potrebe da se zaštiti). Kad se roditelji ustrajno pokušavaju izboriti za svoje zahtjeve prema djetetu, tad za dijete s iskonskim nepovjerenjem to postaje pitanje opstanka i ono se protiv autoriteta ili bori, ili od njega bježi. Ta borba ustrajnog roditelja i djeteta koji se opire, može dovesti do eskalacije borbe za moć, pa je nužno da roditelj ne dopusti sebi u tim situacijama reagirati automatski na način koji potiče eskalaciju. Važno je da roditelj prepozna kad su on i dijete u modu eskalacije borbe za moć te prekine tu dinamiku, povuče se dok se energija ne smiri, te naknadno uz empatičko reflektiranje djetetovog ponašanja i osjećaja koje je bilo izrazilo, objasni zbog čega je nešto tražio od djeteta. Odgovornost za očuvanje odnosa s djetetom leži u potpunosti u rukama roditelja.

Komunikacija kroz daljnji razvoj - ispreplitanje dijaloga

Dijete u trećoj razvojnoj fazi, fazi „mišljenja“, uči misliti, provjerava realitet, izražava osjećaje, uči da nije centar svijeta. Roditelj ohrabruje mišljenje, kao i do sada: daje objašnjenja djetetovog iskustva, pokazuje djetetu kako prihvatiti osjećaje (npr. „U redu je biti ljut, ali neću dozvoliti da povrijediš sebe ili druge.“, „Smiješ misliti i osjećati istovremeno.“), te postavlja granice. Postavljajući granice, roditelj usmjerava dijete i pomaže mu kontrolirati se kada želi učiniti nešto nedopušteno (izražava i osobne granice, i one koje vrijede u toj obitelji ili pak u široj zajednici). Verbalna uputa roditelja što i kako činiti (vanjska kontrola) znatno pomaže djetetu u razvoju unutarnjeg govora, koji se uspostavlja na način da dijete u početku te riječi koje čuje ponavlja naglas, zatim šapće u sebi, da bi konačno te riječi postale djetetove vlastite misli. Za to je dijete sposobno tek nakon trećeg rođendana. Ključno je da roditelj uskladi svoja očekivanja s djetetovim mogućnostima. Ako dijete ne uspijeva slijediti upute roditelja, važno je da roditelj bude strpljiv te „posudi“ djetetu svoj „mirni mozak“ čime će pomoći u smirivanju i povećanju tolerancije na frustraciju.

U fazi „identiteta“ koja se događa u dobi od 3-6 godina dijete treba informacije o sebi, o obitelji (svojim dvjema obiteljima!!), želi isprobavati svoju moć, odvojiti maštu od realnosti i prilagoditi svoje ponašanje okolini. Roditelj na to odgovara tako što mu dopušta i potiče ga da otkriva tko je (priča mu priču o njegovoj biološkoj obitelji i njegovoj/njihovoj sadašnjoj obitelji), prihvaća sve djetetove osjećaje, dopušta mu da traži pomoć i daje mu je te šalje poruku „Volim to što jesi“.

U dobi od 6-12 godina (fazi „vještina“) dijete uči mnoge vještine i treba mu da ih može i isprobavati. Također, treba dozvolu za pravljenje grešaka pri isprobavanju, treba strukturu, pravila, upoznavanje s vrijednostima i priliku doživjeti posljedice svojih grešaka. Roditelji posvojitelji i u ovoj razvojnoj fazi djeteta mogu imati teže izazove jer dijete, zbog ranijih iskustava, može imati teškoće prihvatiti roditeljsko „ne“ izrečeno nekom njegovom ponašanju, a da pritom ne pomisli kako je to „ne“ njemu osobno. Roditelj to jasno treba razgraničiti i pomoći djetetu u razlikovanju jednog i drugog (ponašanja i osobe), uz puno strpljenja.

U razdoblju od 13-18 godina (fazi integracije) razvojni zadaci su odvojiti se i biti neovisan, razvijati se i imati vlastite ideje, potrebe i vrijednosti, te integrirati seksualnost. Roditeljske afirmacije koje podupiru zadovoljenje djetetovih potreba: „Smiješ znati tko si i učiti vježbati vještine za samostalnost“ (podržati dijete ako iskaže interes da upozna biološke roditelje), „Smiješ rasti u svojoj ženstvenosti/muževnosti…“, „Vjerujem ti i imam povjerenja da te mogu tražiti podršku i ti možeš tražiti moju podršku“, „Smiješ biti odgovoran za svoje potrebe i ponašanja“.

Sve ove faze razvoja, kao što vidimo, inicijalno se javljaju tijekom djetinjstva i mladenaštva, a zatim se ponavljaju tijekom cijelog života.