Dragi roditelji i svi drugi zainteresirani koji želite znati nešto više o temi gubitka i tugovanja pred vama je 4. modul „Gubitak i tugovanje u kontekstu posvojenja“
U sljedećem videu jedna od suautorica i voditeljica programa „Rastimo zajedno u novoj obitelji“ uvest će vas u temu modula.
Posvojenjem dijete u novoj obitelji dobiva priliku rasti uz nove roditelje i ostvariti pravo na život u poticajnoj obiteljskoj sredini, a s druge strane posvojitelji zadovoljavaju potrebu da se ostvare kao roditelji. Stvara se trajan odnos između roditelja/posvojitelja i djeteta. Stoga posvojenje nije jedan trenutak već proces u kojem se usklađuju roditelji i djeca i u kojem rastu zajedno.
Ovo pitanje, samo po sebi, ukazuje na složenost i kompliciranost posvojenja. Posvojenje je specifično, posebno iskustvo, sazdano od puno „i-i“ osjećaja, često oprečnih, suprotstavljenih i naizgled nespojivih. Dvosmislenost (proturječnost) je normalan aspekt posvojenja.
U našem društvu gotovo da smo programirani da o posvojenju razmišljamo i govorimo kao o isključivo pozitivnom i radosnom iskustvu. Ono to u velikoj mjeri i jest, jer dijete posvojenjem dobije priliku doživjeti stalnu i brižnu roditeljsku skrb koju nažalost nije dobilo od svojih bioloških roditelja niti u institucijama u kojima je odrastalo, a posvojitelji dobiju priliku živjeti roditeljstvo. Znači, postoji razlog za slavlje svih uključenih u posvojenje!?
I doista, posvojitelji i njihova rodbina i prijatelji najčešće u trenutku kada posvajaju doživljavaju istinski, jasan i ugodan osjećaj sreće što postaju roditelji. Međutim, u raspravama o posvojenju ne čuje se gotovo ništa (ili se čuje jako malo) o nejasnim, zbunjujućim, proturječnim osjećajima o posvojenju, koje mogu imati djeca, ali i posvojitelji. Za dijete posvojenje može biti i pobjeda i gubitak u isto vrijeme. Ono istovremeno može biti sretno zbog novih roditelja i obitelji te nade koju osjeti u susretu s njima, i tužno i izgubljeno, zbog konačnog gubitka biološke obitelji. Roditelji i „značajni drugi“, koje dijete odvajanjem gubi, uvijek su internalizirani unutar psihičke strukture djeteta gdje im je dano određeno značenje, što znači da je emotivno vezano uz njih i kad nisu pored njega. Osim toga, znanje da su roditelj ili biološka braća i sestre još uvijek tu negdje može biti zbunjujuće i izazvati tjeskobu kod posvojene djece.
Pitaju se i razmišljaju (ruminiraju): „Hoću li slučajno naletjeti na članove svoje rodne obitelji? Hoće li mi se roditelji ili braća i sestre jednog dana javiti?“ Tuga posvojenika je stvarna iako je dijete ne može odrediti. Često se ta tuga djeteta propusti vidjeti. Naime, postoje gubitci koji nisu otvoreno priznati, društveno oplakivani ili javno podržani. Kenneth J. Doka (1989), praktičar i jedan od najpriznatijih istraživača procesa tugovanja poslije doživljenih gubitaka, za takve je gubitke skovao izraz „obespravljena tuga“. Upravo o „obespravljenoj tuzi“ kod posvojenja govorimo kada izgubljena veza djeteta s biološkom obitelji nije priznata od posvojitelja, članova šire obitelji ili zajednice. Zapravo, prava istina je da je svako posvojenje izravno povezano s gubitkom, a tuga je emocija koju osjećamo nakon gubitka. Tuga nije samo prirodan i očekivani odgovor na gubitak, već je i pozitivan i koristan odgovor, jer tugovanje omogućuje obradu gubitka i donosi „ozdravljenje“. Međutim, zbog nedostatka razumijevanja zajednice o tuzi koja slijedi nakon gubitka povezanog s posvojenjem te tajnosti ili poricanja posvojenja, došlo je do nesretnog nedostatka podrške za tugu povezanu s posvojenjem.
O kakvim je sve gubitcima, koje posvojeno dijete doživi prije i tijekom posvojenja, riječ? Ovdje je važno spomenuti neke, moglo bi se reći univerzalne gubitke koje dijele svi posvojenici;
1.) Gubitak korijena - posvojenici tuguju zbog gubitka genetske povijesti, biološke povijesti i izostanka fizičke sličnosti s roditeljima posvojiteljima.
2.) Gubitak povjerenja kao prvog iskustva - do gubitka povjerenja dolazi bez obzira je li nastalo zbog zanemarivanja, zlostavljanja, napuštanja ili je dijete odvojeno izravno iz bolničke sobe te gubi glas i miris… jedine osobe koju poznaje. Ranije se vjerovalo kako odvajanje djeteta od majke i zasnivanje posvojenja u najranijoj dobi ili u prvim godinama života nije gubitak za dijete, jer ga se ono, zato što je malo, ne sjeća. Danas znamo da sve što je dijete doživjelo u prve tri godine ostaje zabilježeno i zapamćeno u djetetovom tijelu i dubokim regijama mozga te ima formativne učinke, ali nema narativ, odnosno riječi koje bi djetetu pomogle da shvati što mu se dogodilo.
3.) Gubitak emocionalne i fizičke veze/početni gubitak - gubitak biološke majke za dijete predstavlja „iskonsku ranu“- sve više istraživanja ranog razvoja podupiru vjerojatnost da dijete biva duboko ranjeno zbog gubitka poznatog ritma, pokreta, zvukova koji su ga vezali s majkom. Beba izdvojena od majke gubi biološki izvor oksitocina koji je potreban za opuštanje sustava odgovornog za stres što oblikuje hiper-budne sustave odgovora na stres te stvara veće šanse za razvoj različitih (internaliziranih i eksternaliziranih) teškoća psihosocijalne prilagodbe.
4.) Gubitak društvene potpore oko tuge – rašireno je uvjerenje da su posvojenici „prazna ploča“ ( ili su tek neznatno pogođeni ranijim iskustvom) na koju se onda posvojenjem uredno upisuje novo, lijepo iskustvo odnosa roditelj-dijete te kako djeca trebaju biti zahvalna na tome. Ovim narativom posvojenici često i desetljećima ne postaju svjesni svoje tuge, a bez svijesti djeteta o vlastitoj tuzi nema iscjeljenja. Sretnici su ona djeca koja uz ljubav i skrb roditelja posvojitelja dobiju priliku svojim ranim iskustvima, vezama i gubitcima pristupiti otvoreno i iskreno uz dozvolu i podršku roditelja u tugovanju.
Formiranje identiteta događa se tijekom cijelog životnog vijeka, međutim, tijekom adolescencije taj razvojni zadatak postaje najznačajniji i svjesniji nego ranije. U osnovi, proces uspostavljanja identiteta uključuje adolescenta koji odgovara na pitanje: "Tko sam ja?" u odnosu na različite aspekte života i različita kontekstualna okruženja. Uz formiranje identiteta usko je vezan i koncept krize identiteta. Kriza identiteta se najlakše može objasniti kao osjećaj napetosti i neugode prilikom odgovora na to pitanje „Tko sam ja?“, upućeno samom sebi. Koncept je osmislio psiholog Erik Erikson, koji se bavio proučavanjem razvoja ljudskog identiteta. On ističe kako je kriza identiteta normalna i očekivana pojava koja predstavlja priliku za razvoj ličnosti te kreiranje novih stavova, interesa i načina reagiranja.
Posvojeni adolescenti mogu imati dodatnih teškoća oko formiranja identiteta i potencijalno doživjeti krizu identiteta, jer njihovo razumijevanje vlastitog života, koje ovisi o poznavanju sebe, svojih dviju (ili više, ako su bili u udomiteljskim obiteljima) obitelji i društva, može biti nepotpuno. Da bi mlada osoba formirala svoj identitet, trebala bi imati koherentne priče kako bi stvorila, a i razumjela, smisao svog života te povezala taj identitet sa svojom prošlošću, sadašnjošću i budućnošću (McAdams, 2001). Odgovor na pitanje, "Tko sam ja?" za posvojenog adolescenta uključuje razmišljanje, a najčešće i istraživanje svoga podrijetla, što može dodatno komplicirati dovršetak zadatka formiranja identiteta. Povoljna situacija za uspješno formiranje identiteta u adolescenciji je kada dijete ne „zaglavi“ na bolan način, u neriješenoj ranijoj razvojnoj krizi već svaku fazu razrješava kako dolazi (npr. na prva i sva sljedeća pitanja o tome kako je i gdje je rođeno, tko su mu roditelji koji su ga rodili, što se sve događalo od rođenja do trenutka kada postavlja pitanje i sl., dobije iskren odgovor i podršku).
Pregledavanje, razumijevanje i povezivanje dijelova iskustava iz svoje rane povijesti s obitelji podrijetla i novijih iskustava sa svojom sadašnjom obitelji, dakle cijelog svog dotadašnjeg života, nužno je za formiranje identiteta. Tu je opet jako važno da je dijete svjesno svojih gubitaka (gubitak biološke obitelji, gubitak osobne povijesti, gubitak statusa, gubitak sebe...) te da ih je „oplakalo“ uz pomoć otvorenih, dostupnih i brižnih roditelja. „Oplakane“ i razriješene gubitke može onda smjestiti i posložiti u slagalicu svog identiteta i krenuti dalje s formiranim odgovorom danim samom sebi na pitanje „Tko sam ja?“.
Ukoliko adolescent „zaglavi“ u obavljanju ovog važnog razvojnog zadatka formiranja identiteta, vjerojatno će se suočiti s problemima koji uz konfuziju identiteta uključuju krivnju, sram, tugu, osjećaj gubitka kontrole, probleme s intimnošću, odbacivanje. Oni koji pronađu osjećaj cjelovitog identiteta osjećaju se sigurno, neovisno i spremno suočiti se s budućnošću, dok se oni koji u tom zadatku ne uspiju, mogu osjećati izgubljeno, nesigurno u sebe i u svoje mjesto u svijetu.
Prvo što je važno kada želimo nekome dati podršku u suočavanju s gubitcima i biti s njim u procesu tugovanja, je znati da je taj proces kod svake osobe jedinstven, te će se to kako se tko nosi s gubitcima razlikovati od djeteta do djeteta.
Ne postoji "pravi" način suočavanja s tugom, iako postoje zdravi i nezdravi načini. Proces zdravog tugovanja ima tri faze; prihvaćanje gubitka, opraštanje od onoga što je izgubljeno i prilagodbu na novu stvarnost.
Onima koji traže zdrav način da razumiju i nose se s tugom svoga djeteta te mu budu podrška u tome predstavljamo model koji je razvio William J. Wooden i ima četiri koraka.
Kada govorimo o posvojenju nužno govorimo o posvojiteljskoj trijadi koju čine dijete, njegova biološka i njegova posvojiteljska obitelj. Svaki član posvojiteljske trijade doživio je i dolazi „ovdje i sada“ sa svojim gubitkom kao sastavnim dijelom tog triangla. Nošenje s gubitcima povezanima s posvojenjem su vrlo izazovni procesi i za dijete i za njegove biološke roditelje i za posvojitelje.
Odvajanje od biološke obitelji predstavlja prvi gubitak koji djeca mogu doživjeti. Prema Nickman i sur. (2005) za djecu je posvojenje osjetljiv i dugotrajan proces gdje ona prolaze kroz tri vrste gubitka. Prvi je “očiti gubitak” odnosa i poznatog okruženja, drugi je “prikriveni gubitak” samopoštovanja, jer su ga se biološki roditelji odrekli i treći je “gubitak statusa” koji proizlazi iz osjećaja stigmatizacije unutar obitelji i društva. Gubitak vezan uz posvojenje je nešto drugačiji od ostalih gubitaka, jer ne mora predstavljati trajan gubitak. Naime, djeca s vremenom shvate da imaju žive roditelje i počinju maštati o ponovnom susretu s njima što se često i realizira. Biološke majke koje daju suglasnost za posvojenje također doživljavaju gubitak i nose se s njim. Proces davanja djeteta na posvojenje je iskustvo kao nijedno drugo. Stvaranje i njegovanje jednog života za vrijeme trudnoće, a onda donošenje odluke da se o tom istom biću brinu drugi je iznimno teško.
Upravo zbog toga taj gubitak, pa čak i ako je dobrovoljan, za sobom donosi neizmjernu tugu koju proživljavaju mnoge majke koje se nađu u takvoj situaciji (Henney i sur., 2007). Većina majki koje su dale pristanak na posvojenje doživi „Birthmother Syndrom“ (Jones, 1995, prema Henney i sur., 2007) koji se sastoji od osam simptoma: znakovi neriješene tuge, simptomi posttraumatskog stresnog poremećaja, smanjeno samopoštovanje, vanjsko savršenstvo koji prikrivaju unutarnje osjećaje srama, zaustavljen emocionalni razvoj, samokažnjavanje, sekundarna neplodnost i život u raznim krajnostima, a nerijetko i posjet stručnjaku kako bi se lakše nosile sa tugom.
Brodzinsky (1990, prema Henney i sur., 2007) smatra da je zdravo tugovanje bioloških roditelja moguće onda kada mogu razgovarati o svojoj tuzi i izraziti je u neosuđujućem i podržavajućem okruženju.
Posvojitelji se također mogu nositi s različitim gubitcima. Oni koji nisu uspjeli u nastojanju da dobiju svoje biološke potomke mogu dosta dugo žaliti za „nerođenim djetetom“. Isto tako po zasnivanju posvojenja, posvojitelji koji nemaju svoju biološku djecu i oni koji je imaju, mogu žaliti za „slikom idealnog djeteta“ kojeg su očekivali prilikom posvojenja.
Uz to, mnogi posvojitelji osjećaju gubitak i tuguju zbog propuštenog vremena s djetetom (jer je dijete bilo negdje drugdje, a ne s njima), a posebno jak osjećaj tuge i nemoći mogu imati što nisu mogli zaštiti svoje dijete od trauma koje je doživjelo.
Za sve gubitke u posvojiteljskoj trijadi je važno da budu prepoznati, priznati i proživljeni te integrirani u iskustvo osobe koja ih je doživjela. Posebno ističemo koliko je važno da se svojim gubitcima suoče posvojitelji, jer je to preduvjet za njihovo bivanje uz tugujuće dijete i pružanje toliko važne podršku u tugovanju. Roditelji/posvojitelji koji nisu proradili svoje gubitke i odžalovali ih, često nisu u stanju prihvatiti djetetove bolne afekte iz određenog straha od tog iskustva. Samo ako je priznat gubitak i proživljena tuga kod posvojitelja te priznat gubitak i „odobrena“ tuga djeteta, zajedničko iskustvo žalovanja i tješenja može biti mjesto povezivanja i iscjeljenja.
U takvom žalovanju, unatoč gubitku, jačaju se kapaciteti nošenja s tugom koju gubitak nosi. Također, potiču se kapaciteti za stvaranje novih, bliskih odnosa roditelj-posvojitelj/dijete jer tražimo druge za povezivanje i pružanje utjehe.
Predlažemo da si uzmete jednu bilježnicu koja će biti vaš mali dnevnik istraživanja dok prolazite kroz module. Jednom tjedno odvojite si neko vrijeme u kojemu imate mir i možete nesmetano „zaviriti u sebe“. Nemojte odgovarati na sva pitanja odjednom, za jedan susret sa sobom odaberite jedno pitanje, nemojte puno razmišljati već zapisujte misli i asocijacije kako vam dolaze, bez previše “cenzure”, ispišite otprilike jednu stranicu teksta na A4 papiru…kasnije možete ako vam se jave neka nova razmišljanja, ideje ili pitanja zabilježiti i njih. Neka ova bilježnica bude samo za vas osobno.
Evo nekih prijedloga aktivnosti koje možete odmah iskušati s djecom...
Kada razgovarate s djecom o gubitku, tuzi i teškim trenutcima pažljivo slušajte što vam djeca govore i njihova pitanja. Dječje reakcije na gubitak mogu uključivati ljutnju, tugu ili agresivno ponašanje. Najbolja podrška im možete biti tako da im kažete što čujete i vidite (Vidim kako su ti stisnute šake i da su ti oči pune suza) i da im date do znanja da su takve reakcije uobičajene u situacijama kada tugujemo i izgubimo nešto što nam je važno. Odrasli obično misle da djeci ne trebaju pokazati kada i sami tuguju, no djeci može biti posebno korisno kada odrasli s njima podijele svoje iskustvo tugovanja na način koji nije preplavljujući, daje im do znanja da je o tuzi i gubitcima dozvoljeno govoriti u obitelji, da odrasli to mogu podnijeti i pokazuje im da se i s ovim osjećajima i iskustvima može živjeti i nositi. Kada vaše dijete proživljava jako snažne osjećaje vezane uz gubitak pomozite mu na način da osigurate i ponudite predmete na kojima može fizički, na zdrav način izraziti te osjećaje. Ako je ljuto onda to može biti jastuk ili vreća za udaranje. Ako je uznemireno i tjeskobno puhanje mjehurića može mu pomoći da diše duboko i umiri se.
Svaka priča o gubitku i tugovanju je jedinstvena, osobna. Takva je i ova, priča jednog posvojenika koju je podijelio s nama. Ovo je priča o traganju za sobom i otkrivanju sebe. Kako je sam rekao „Izlazak iz kukuljice“ potaknulo je rođenje njegovog djeteta. Tada je intenzivnije započelo otkrivanje osjećaja, želja i snažna potreba za propitivanjem i istraživanjem svog podrijetla što je dugo bila “tabu” tema u njegovoj obitelji. Ova priča o zatomljavanju osjećaja unutar obitelji može biti priča bilo koga od nas.
U želji da nam približi svoju priču razgovarali smo s njim i postavili mu nekoliko pitanja.
Jeste li ikad razmišljali o svojoj biološkoj obitelji i jeste li u nekoj dobi intenzivnije razmišljali o njima i kako Vam je to bilo?
Jesam, u nekoliko navrata sam razmišljao od kuda sam došao i o biološkoj majci. Imao sam neke šture informacije jer nisam dobio informacije od svojih roditelja-posvojitelja. Kako nisam dobio nikakvu informaciju ja sam se pitao. Pitao sam se različita pitanja, a odgovor nisam mogao dobiti.
Kakva pitanja ste se pitali?
Uvijek neka najgora - da sam došao od majke koja je imala neke probleme, mentalne ili druge. U biti kad sam se pitao, pitao sam se najgore stvari; je li bila zdrava, bolesna itd. Malo sam bio lošiji u školi pa sam se pitao je li to povezano s tim. Naginjem ovisničkom karakteru pa sam se pitao postoji li neki ovisnički gen i dolazi li od tamo. Dakle, pitanja koja sam si postavljao uvijek su bila loša, nikad nije bilo dobrog pitanja.
Možete li se prisjetiti što ste pri tome osjećali i što osjećate danas u odnosu na to?
Tad sam osjećao klasični strah, jer pitaš se najgore stvari i onda si uvijek daješ odgovor u glavi „da“, a ne govoriš si “ne”, govoriš si da je vjerojatno bilo tako nešto strašno.
Danas, s obzirom na novonastalu situaciju s dobivenim novim informacijama jer znam cijelu priču, a priča je jako tužna, na kraju sam zahvalan cijeloj situaciji koja se odvila i obitelji u koju sam došao koliko god disfunkcionalna bila na svoj način. Ja sam iskreno sretan. One informacije koje sam dobio iz matice rođenih su bile šture, imao sam samo mjesto, imao sam samo ime majke i prezime, onda malo internet - porijeklo prezimena i to je to. Mislim znao sam da je loše, ali od jučer kad znam sve informacije i kad sam čuo kako je bilo, ponavljam, osjećam zahvalnost ili Božju intervenciju, ne znam kako bih to nazvao. Znači ovako, male stvari mi se sad čine važne i imaju za mene veliko značenje.
(kroz razgovor izražava kako je nakon razgovora dan ranije o svim okolnostima koje su prethodile posvojenju osjetio silnu zahvalnost što je još kao beba dobio priliku odrastati uz roditelje koji su mu imali priliku pružiti dom)
Jeste li o tome / svojim pitanjima / sa svojim roditeljima-posvojiteljima imali priliku razgovarati i podijeliti osjećaje koje ste imali? Jeste li se ustručavali s njima razgovarati o tome? Imate li priliku danas s njima razgovarati?
Ustručavao se definitivno jesam, jako, sve do očeve smrti. I onda sam konačno pitao majku, koja je dala još šturije odgovore - polu točne, polu netočne. Danas, iskreno, ja sam toliko izašao iz svoje kukuljice da sa svojom mamom mogu razgovarati bez problema, samo što je ona i dalje u svojoj nekoj kukuljici gdje se doslovno ukipi i ništa. Ja njoj više pričam nego što dobijem. Ako dobijem, ona nekako da odgovor- nekakav odgovor, a specifičan samo za nju, što se tiče emocija, racionalan. Sve gleda iz neke racionalnosti.
Znači, ako dobro razumijem, nedostajalo Vam je da imate priliku o tome/svojim pitanjima/ razgovarati?
Je li mi nedostajalo? Mene je nažalost ta ne-komunikacija odvela u različite smjerove, loše najčešće, jer sam očinsku figuru tražio u starijim dečkima iz kvarta. Znači da, nedostajalo mi je. Ja nisam imao vodiča, nisam imao trenera, ja sam imao tatu, ali nisam imao tatu koji mi je rekao: gledaj ovo ti je kvart, ovo su cure, ovako ti funkcionira škola, ovako sport. Znači ja od tate nisam dobio niti jednu jedinu informaciju kako funkcionira svijet tj. kako funkcionira muško – ženski svijet, emotivan, emocije, sve to. Naravno on je znao drugi svijet, Bach, klasika, Drugi svjetski rat.
Dakle, o osjećajima se nije razgovaralo? Rekli ste da ste izašli iz kukuljice, što Vam je pomoglo u tome?
Žena mi je pomogla da izađem iz kukuljice.
Što Vam znači to da ste izašli iz kukuljice?
To znači da dobivam svoj identitet, jer moj identitet je bio netko tko se dugi niz godina skrivao i nisam se uopće mogao suočiti s tim. Bilo je zlih ljudi koji su rekli „Ti uopće nisi…”, i izgovorili bi prezime koje sam dobio od posvojitelja. Ja bih se sav tresao … “Pa da, nisam i što sad?“ – to kažem sad, ali onda mi je bilo strašno. Pitam se kako je osoba to mogla reći. Nisam imao prilike s roditeljima o tome razgovarati. Razgovori o emocijama s tatom su bili potpuno nemogući. Ja bih i počeo nešto pričati, on bi se zatvorio, pogotovo ako bih malo povisio glas, a to je emocija. Tu bi se zaključao, nema ga. I to je radio i drugima. Zatvorio bi se i nisi mogao doći do njega nikako.
Ovo ste zapravo na neki način već rekli… Jeste li imali osjećaj da Vas roditelji razumiju? Što Vam je trebalo od njih i jeste li to dobili?
Razumjeli me sigurno nisu, ja ne znam razumiju li oni uopće odnos roditelja i djeteta. Govorim za živuću mamu. Tata je oduvijek htio imati unuke, i mama isto, ali to je sve super na papiru. Sad je unuk tu, a ona njega gleda, ne zna što bi s njim. I moje dijete osjeti tu energiju. Ako je on osjeti sad kada ima 4 godine, sigurno sam i ja osjetio tu energiju i otišao u krivom smjeru.
Hoćete reći kad ste Vi bili mali, roditelji su Vam bili emocionalno nedostupni?
Da. Sad sam se sjetio - oni su dobili direktivu od stare doktorice, prvog mojeg pedijatra, da ne smiju puštati dijete u krevet. Stara neka škola. Ja sam čak pokušavao doći k njima u krevet, tata me znao pustiti, ali to je bila rijetkost.
Što vam je trebalo od njih?
Ljubav mi je trebala. Plivao sam, bilo je i bullynga, naravno postojao je prije, postoji i danas, mene je bilo sram reći tati Čuj stari, mene dečki maltretiraju.
I ja sam uvjeren da će moj sin, ne kasnije, već i sad on meni kaže Ovaj me maltretira i mi to već sad nekako riješimo, a kamoli kad će biti stariji. Vjerujem da neće biti problema, jer mi ga već u startu usmjeravamo na način kako da se obrani od svih tih provokacija.
Jeste li ikada pomislili da bi razgovor o zanimanju za biološku obitelj ili Vaši osjećaji vezani uz to, mogli povrijediti vašu obitelj? Je ll Vam to ikad palo napamet?
Da.
Htjeli ste ih pitati ili…?
Ne, u mojoj glavi nije bilo pomisli da ih pitam o biološkoj obitelji. To je bila tako jedna rigidna, postrojena obitelj.
Bojali ste se da će ih to povrijediti?
Ma nije, ne. Ja si nažalost nisam nikakvo pitanje postavio. A onda sam sam sebe krenuo uvjeravati i pitati Ma ne, nisam ja posvojen, pogledaj mama mi ima nos i kovrčavu kosu. Možda sam si zabrijao. Ali nisam pitao. Strah. A sad, koji je razlog da ja nisam preskočio taj strah i tek sada, danas, imam malo više samopouzdanja- ne znam – to je sve jedan vrtlog.
Strah od čega?
Jednostavno strah. Uvijek se ide sa strahom. Stalno se djetetu nabija strah – strah, strah, strah…
Strah da će se dogoditi nešto strašno?
Da. Nemoj to raditi, jer ćeš past i slomiti se.
A ovo, ako pitaš, strah me čega?
Jednostavno mene je bilo strah njih, kao njih, nisam ja ni za druge stvari pitao. Pogotovo tata, njegove slike s osobnih iskaznica, njegove su usne uvijek bile prema dolje i uživo je bio takav. Jako specifična osoba, on je izgubio svog oca s godinu dana i nije ga nikada upoznao. On je možda takav jer nikad nije imao očinsku figuru pa uopće nije znao kako bi, on se postavio kao otac kako je znao.
Jeste li imali u životu neke druge osobe s kojima ste mogli razgovarati o osjećajima, razmišljanjima?
Ne, jer sam bio u svojoj kukuljici. Imao sam jednu curu duže, iz nekog razloga njezina je mama znala da sam posvojen pa smo mi kao par znali, ali nismo previše razgovarali o tome. Nije kao moja žena sad, koju sve zanima i s kojom mogu o tome razgovarati. Znali smo, ali nismo o tome razgovarali. Ja s nikim nisam imao mogućnost ili priliku podijeliti to što sad dijelim s Vama ili s nekima unatrag tri godine, spontanije. Prije nisam mogao.
Imamo do 2018 i poslije 2018, 2019. kad se rodilo moje dijete i kad je tata umro. Sjeo sam s mamom i potaknuo razgovor.
To je bilo vezano uz to da se rodilo vaše dijete?
Tako je, koje je biološko, malo je žena tu gurala, da nije bilo žene možda bi to prošlo „Otišao tata, otišla mama“ i kao ništa se nije dogodilo vezano uz posvojenje. I da nije bilo moje žene, da je otišla/umrla mama i tata, a da me žena nije otvorila, ja bih danas hodao ovim svijetom i Da, tata i mama su umrli i to je to.
Ali ima puno toga što ste počeli izražavati nakon što Vas je žena na neki način pogurala i kad se rodio sin, a što Vam je važno. Taj osjećaj da ste adekvatni u svojoj koži Vam dolazi upravo iz toga?
Da.
Ja sam izgubio samopouzdanje, jer ga nisam dobio od roditelja, em' sam živio u strahu, strah je bio vezan uz posvojenje, ali i sve ostalo. Moj “ stari” je bio onaj tip Pazi, pazi, pazi…Nemoj, nemoj…čekaj, čekaj….
A rekli ste mi da je bilo puno srama ?
Sram, da. Jednom je moja bivša cura rekla “Pa kako se oni to razgovaraju s tobom? Ja nisam bio toga svjestan. Pa kao da imaš 14 godina, a imao sam 23, 24, 25. Pa nisam uopće primijetio.
Što biste preporučili roditeljima posvojiteljima kako bi mogli pomoći djetetu u trenucima suočavanja s gubitkom i tugom?
Prije nego što odgovorim, ja ću Vam postaviti jedno pitanje i odgovoriti na njega, Vi sigurno znate odgovor na to.
Kad sam se ja počeo otvarati, oko mene su dosta stariji ljudi, i ima ih dosta koji nisu mogli imati djece pa su razmišljali o posvojenju i većina njih nije posvojila. Sigurno znate razlog zašto nisu posvojili i koji je najčešći bio razlog. U 99% slučajeva su odustali muškarci – bojali su se da će se jednog dana to dijete htjeti upoznati i vratiti svojim biološkim roditeljima.
Aha, to je taj strah?
Evo, da. I to je nevjerojatno, ali mene više ništa nije sram pitati.
Je li Vaša poruka „Nemojte se bojati da će se djeca htjeti vratiti biološkim roditeljima“ ?
Da, je, definitivno. Pogotovo ako stvorite tom djetetu lijepo okruženje i ako ga volite kao svoje biološko dijete. Ne bi trebalo biti straha i trebalo bi komunicirati što više i dati djetetu snagu iz toga, a ne oduzeti je.
Kako? ( dati snagu)
U 90 % slučajeva posvojena djeca su došla iz nekih teških neprilika.
Treba reći djetetu “Tebe je rodila mama i tata koji te jednostavno nisu mogli imati, ni financijski niti emotivno, niti po kakvim parametrima. Ali mi smo mogli, a mi nismo mogli imati djece. I sad to vidiš i sam, mi ti to pružamo i volimo te. To čak meni mama zna reći, kad se malo otvorila. Mama meni sad zna reći „Ali ti si naš sin“. Znam, znam, mislim znam, ne trebaš se bojati.
Ona je sad sva u strahu i kaže, ali ti si uvijek bio naš sin. Ali i kad je rekla to, ja se još nisam skroz emotivno otvorio prema njoj, jer je ona još emotivno zatvorena.
Što bi sebi poručili za kraj?
Pa da nađem sebe, najbolju verziju sebe. Da znam tko sam ja.
Voditeljica projekta:Tina Mijat
Autorski tim 4. modula: Blaženka Klarić, Dragana Miletić Martina Špaček
Doprinos 4. modulu: priča posvojenika iz Zagreba
