1. Kako potaknuti razvoj i uspostavu emocionalne veze s djetetom?

Djeca koja se posvajaju mogu biti različite dobi, od nekoliko mjeseci ali i starija. Mogu biti bebe, biti mala djeca, predškolci, ali i školska djeca.

O vremenu koje su djeca provela izvan vaše obitelji, o njegovoj duljini, iskustvu kroz koje  je dijete tada prošlo te ovisno o osobinama djeteta zavisiti će uspostava emocionalnog odnosa. Važan činitelj ste i vi te vaša iskustva i osobine.

Kad se radi o bebama koje su potpuno ovisne o vama ta emocionalna veza se brže uspostavlja. Kako biste potaknuli uspostavu emocionalnog dijaloga promatrajte dijete, smiješite mu se, govorite mu o svemu što vas okružuje, obraćajte mu se nježno, prepoznajte i imenujte njegova raspoloženja. Recite mu ”Kako predivno, smiješ se!” i pritom se i vi smijte. Kada dijete plače, a s vremenom ćete naučiti o kakvom se plaču radi (zbog boli, nelagode, umora, usamljenosti…..) recite djetetu da vidite da ga boli….da je gladno….da je umorno i tješite ga. To djetetu pokazuje da je važno, vrijedno i ono tada doživljava svijet kao sigurno i predvidivo mjesto. 

Za uspostavljanje sigurnosti djetetu je jako važna predvidivost što se postiže kroz rutine. Rutine su aktivnosti koje se svakodnevno ponavljaju. Kad dijete zna što će se događati ono je smireno. Kroz dnevnu rutinu hranjenja, spavanja, presvlačenja, igranja, roditelj i dijete uspostavljaju odnos povjerenja.  Dijete biva sigurno što će se događati te svijet postaje ugodno i sigurno mjesto.

Za vaše dijete možda to nije uvijek bilo tako. Možda je imalo drugačije iskustvo gdje svijet oko njega nije bio predvidiv i ugodan i zato je vaš zadatak teži i treba vremena da se uspostavi odnos povjerenja i sigurnosti. Svako dijete je drugačije i nema propisanog vremena kada bi se “ trebao” uspostaviti takav odnos.

Kad se radi o malom djetetu ili predškolskom djetetu koje je imalo dulje iskustvo bivanja izvan vaše obitelji uspostava emocionalne povezanosti će vjerojatno dulje trajati.

Djetetu možete ponuditi da vam sjedne u krilo, da mu čitate priču, s njim se uključite u igru. Osobito su poticajne igre koje mogu sadržavati njegu, npr. nježno namažete kožu djeteta kremom, nježno ga masirate, ljuljuškate u krilu, hranite, gledate u oči i divite mu se: „Kako imaš prekrasne oči, ruke…nos…“ i dodirujete ih. Neka djeca ovo odbijaju i tu treba biti strpljiv, ali uvijek ponovo nuditi mogućnost takve igre.

Kad se radi o djeci koja već kreću u školu vrijeme navikavanja na novu obitelj i uspostava emocionalnog odnosa će još dulje trajati. Važna je vaša strpljivost i prisutnost. Važno je da vidite svoje dijete i da mu to jasno dajete do znanja. Možete gledati kako se igra,  pokušati se uključiti i kroz te, za djecu ugodne aktivnosti, približiti se djetetu. Kad prepoznate da je dijete zabrinuto, tužno ili ljuto recite mu da ste to primijetili i suosjećajno mu ponudite pomoć. Kad je dijete radosno primijetite to, recite mu: “Vidim da se smiješ, baš se čini da si radostan”! Vašim primjećivanjem djetetovih emocionalnih stanja djetetu pokazujete da vam je ono važno i time dobiva poruku da je vrijedno takvo kakvo je. BUDITE STRPLJIVI!

2. Što kada dijete ima 4 ili više godina i do sada je samo jelo, a sada traži od nas da ga hranimo?

Djeca koja se posvajaju često nisu imala prilike zadovoljiti svoju potrebu za dubljom povezanošću s barem jednom odraslom osobom. Možda je dijete živjelo u obitelji gdje o njima nisu adekvatno brinuli ili u domu gdje se brzo moralo osamostaliti jer se osobe koje brinu o njemu istovremeno brinu i o sedmero ili osmero druge djece.

U najranijoj dobi se povezanost uspostavlja kroz dnevne rutine hranjenja, presvlačenja, igru. Kroz njih roditelj uspostavlja povezanost s djetetom. 

Vaše je dijete možda moralo vrlo brzo naučiti samo jesti kako bi opstalo ili se samo uspavljivati. Dijete je u tom ranijem razdoblju propustilo uživati u takvim ritualima i sada kroz traženje da ga hranite kao malu bebu to nadoknađuje. To je normalno i važno je da to dozvolite ponekad svom djetetu uz riječi koje će to popratiti: „Aha, želiš da te hranim. Može, ti si moje sunce…“…te učinite ovaj trenutak ugodnim i vama i djetetu. Možete se možda unaprijed dogovoriti kada ćete vi hraniti dijete, a kada će jesti samo. Nije poželjno da samo nahranite dijete i pritom budete ljuti jer mislite da dijete manipulira. Tada nećete biti zadovoljni ni vi, ni dijete. 

3. Moje dijete se uspavljuje samo ali se pritom ljulja u krevetiću, što mogu učiniti?

Ako je dijete živjelo dulje u  domu te je u trenucima kada ga je trebalo utješiti ili umiriti ostalo samo u krevetiću, ono je, kako bi smanjilo napetost, razvilo stereotipije (najčešće je to ritmično ljuljanje naprijed nazad na koljenima ili okretanjem glave lijevo-desno). 

Sada je kod vas, a i dalje se tako uspavljuje.

Uzmite dijete, ljuljuškajte ga, pjevušite, pustite umirujuću melodiju. Možete ga u krevetiću maziti, nježno prelazeći rukom preko njegovih leđa i nježno mu pričajte. Dijete će se čim osjeti vaš dodir prestati ljuljati. Napravite neki ritual odlaska u krevet. Okupajte dijete, umirite ga, otpjevajte mu uspavanku, ostanite uz njega. Nemojte se bojati da ćete ga razmaziti. Ono je propustilo da ga maze i vi ste tu da mu pokušate nadoknaditi propušteno. Ovo je način kako ćete se povezati s njim, a ono će se osjetiti sigurno i voljeno uz vas.

4. Moje dijete ima 2,3,4,5…i više  godina i kad ga usporedim s drugom djecom te dobi čini se da jako odstupa. Što da radim? 

Djeca koja odrastaju u nepovoljnim uvjetima u biološkim obiteljima nemaju dovoljno stimulacije za razvoj svojih sposobnosti koje su im biološki dane. Također, djeca koja odrastaju u domu nemaju dovoljno iskustava kroz koje bi mogli razviti svoje vještine i razviti spoznaju. Djeca ne vide kako zapravo hrana koju jedu dođe na njihov stol; gdje raste, gdje se kupuje, kako se kuha itd. Brojna iskustva su im nedostupna. Osim toga zbog nedovoljne stimulacije govornog razvoja njihov govor je nedovoljno razvijen, a govor je važan za komunikaciju s okolinom. Uz svu želju da se djeci dovoljno posvete, odgajatelji u skupinama u domu ne mogu zamijeniti obitelj i ne mogu se individualno posvetiti djetetu. Sve se uvijek dijeli i dijete ne dobiva dovoljno pažnje. Zato nemojte uspoređivati svoje dijete s drugom djecom jer uopće nisu imali iste uvjete.

Imajte ovo na umu. Kada dijete dođe kod vas imat ćete priliku kroz sve dnevne rutine i druga iskustva koja ćete nuditi djetetu razvijati njegovu spoznaju. Potičite dijete na pitanja. Pričajte mu o svemu što se vama možda čini nepotrebno. Npr; Gle kako pada kiša. Mokro je. Vidiš kako su veliki i crni oblaci iz kojih pada kiša. Možemo li van kad je kiša? Što trebamo ponijeti? Ovisno o dobi pitajte dijete misli li da može dotaknuti oblak? Kako to da ne može? Razvijajte maštu djeteta.

Važno je dijete poticati na pitanja, dati mu priliku da uči nove stvari, ali ne raditi stvari umjesto njega i paziti da se razvije komunikacija kada o nečem pričate, a ne da se odvija samo jednosmjerno poučavanje.

Čitajte djetetu. Djeca vole kad im čitate. Gledajte zajedno slikovnice, one su prilagođene djeci. Ponekad djeca imaju potrebu puno puta ponavljanja jedne te iste priče i to je u redu. Čitajte im prije spavanja to je lijep ritual za djecu i roditelje, ali im možete čitati i bilo kada tijekom dana.

Pohvalite dijete kada je zapamtilo neku pjesmicu, naučilo nešto novo. Od lijepih riječi djeca rastu!

5. Moje dijete je u početku slijedilo sva pravila, a sad često “ radi po svom” i ne poštuje pravila. Čini nam se kao da ispituje hoćemo li reagirati na njegova ponašanja. Ne znamo što da napravimo jer se naš život pretvorio u borbu s njim?

Često djeca kada dođu u obitelj, na zadovoljstvo roditelja posvojitelja, se lako uklope u zajednički život i sve protječe skladno. To je vrijeme ”medenog mjeseca”. Kada se djeca osjete opuštena i sigurna mogu početi izražavati ponašanja koja se roditeljima neće svidjeti. Roditelji se pitaju što se dogodilo? Ovo može zabrinuti roditelje, ali zapravo takvo ponašanje može biti pokazatelj uspješne adaptacije djeteta na obitelj. Dijete napokon samo sebi daje dozvolu da izrazi svoju volju, da iskušava svoje granice i mogućnost svog utjecaja. 

Za roditelje je važno znati da se djeca tako ne ponašaju da bi njima namjerno prekoračivala granice već istražuju svoje. Roditelj je ovdje jako važan kako bi djetetu poput skretničara vlaka ili svjetioničara usmjerio i osvijetlio put kojim treba ići. 

Neka djeca vrlo burno reagiraju na pokušaj usmjeravanja i postavljanja granica. Bacaju se, viču, ne mogu pričekati, udaraju druge ili čak sebe. Kako bi djeca mogla kontrolirati ovakva ponašanja potrebna im je pomoć odraslih. Potreban im je poticaj, podrška, usmjeravanje, izražavanje očekivanja, pravila. S vremenom djeca ovo usvoje i to postaje njihov unutarnji glas i tako razviju samoregulaciju. Ovo je proces (što znači da je za njega potrebno vrijeme) i važno je znati da je dijete za samoregulaciju sposobno tek iza treće godine.

Ako znate da je vaše posvojeno dijete odrastalo u uvjetima gdje nije imalo priliku razviti samoregulaciju sada će to biti teže ali za to djeca trebaju vas , vaše strpljenje, ustrajnost i pozitivno očekivanje.

Što vam u tome može pomoći?

Uvedite rutine, neka dijete u isto vrijeme jede, ide na spavanje, u park itd. Najavljujte mu sljedeće aktivnosti. Pokušajte prevenirati nepoželjna ponašanja. Npr recite „Idemo u dućan i tamo ćemo kupiti kruh, a ti ćeš mi pomoći nositi. Tebi ćemo kupiti (nešto) ili tebi sada nećemo kupiti ništa jer npr. nemamo novaca“, ali najavite to djetetu. Kad poštuje pravila pohvalite njegovo ponašanje na način da mu kažete: „Baš si bio strpljiv u dućanu kad smo čekali red“ ili slično,  jer to mora biti konkretno ponašanje kako bi dijete znalo što je to dobro učinio.

Igrajte s djetetom igre u kojima vi zadajete pravila. Npr. „Bacamo loptu desnom rukom, sad desnom nogom“ itd.

Od djeteta tražite da nešto napravi pa ćete onda raditi neku njegovu omiljenu aktivnost. Npr. „Ajmo sada oprati zube pa ćeš onda slušati priču koju ću ti pročitati“.